Sve je počelo s matematikom

Kad sam bila djevojčica, znala sam kamo idem. U matematiku. Samo u matematiku. Nigdje drugdje nego u matematiku. Da me netko pitao što ću raditi ako tamo ne stignem, vjerojatno bih ga pitala zašto ne bih stigla.

Jedini je problem bio što je do sljedeće školske godine trebalo čekati cijelo ljeto. Iz dosade sam naučila plesti. Kad sam shvatila da mogu promijeniti oblik pletiva samo tako da na pravom mjestu dodam očicu, više mi nije bilo dosadno. Jednorog se pojavio dok sam brojala očice. Gurnuo je njušku pod pletivo i pitao me kamo vodi.
„Nikam. To je samo mustra.”
„A zašto se onda račva?”
Pokazala sam mu mjesto na kojem sam iz jedne očice isplela dvije i objasnila mu kako se to radi. On je gledao u račvanje kao da sam mu upravo pokazala dva izlaza iz šume.

Meni se to tada činilo zgodnim: ako mi matematika nekako izmakne, uvijek mogu držati radionice pletenja, a možda napisati i knjigu o pletenju. Tako sam dobila plan B, puno prije nego što sam imala ikakav razlog misliti da će mi zatrebati.
Danas mi dođe da se vratim u to ljeto i pitam samu sebe: „Kakav crni plan B?” Ponekad mislim da bih, da ga nisam imala, još dugo tražila prolaz tamo gdje sam prvotno naumila proći. Jer iako sam znala kako od jedne očice napraviti dvije, pojma nisam imala što me čeka na drugoj stazi. Jednorog je, kako sam poslije saznala, odlučio da će mi je pokazati.

Kad sam mu pokazala kako se iz jedne očice ispletu dvije, jednorog je prišao stolu. Na otvorenoj stranici nacrtala sam nekoliko svjetova, jedan preko drugoga. Najdonji sam crtala tupom olovkom. Za ostale sam je svaki put malo više zašiljila.
„Koji je naš?” pitao je.
Pokazala sam mu onaj s najdebljim crtama.

Još sam u osnovnoj školi imala izvantjelesno iskustvo koje je u meni otvorilo pitanja o prirodi svijeta. Poslije sam znala dugo sjediti nad bilježnicom i pokušavati zapisati kako vidim svijet. Htjela sam biti znanstvenica i ono što razumijem zapisati matematičkim jezikom. Najviše su me zanimale ideje i dokazi. Zamišljala sam da ću jednog dana sistematizirati geometriju i da će se možda upravo kroz nju moći riješiti neki otvoreni problemi iz teorije brojeva.

„Zašto si ovaj nacrtala tako grubo?” pitao je jednorog.
„Jer ga tako vidim.”
Jednorog je vrhom roga dotaknuo jednu od finijih crta.
„A ovdje?”
„Ovdje možeš dublje. Svaka razina ima svoju granicu. Naša je prilično gruba u usporedbi s nekima od njih.”
„I sve ćeš ih nacrtati?”
„Zapisati”, ispravila sam ga. „Ovo su skice."
Uzela sam olovku i stavila dvije točke na papir. „Zamisli da između njih uvijek možeš staviti još jednu, koliko god ih približio. Tako izgleda skup koji je ‘gust u sebi’, nad kojim je definirano većina matematičkih struktura. Možda bi se svemir kao cjelina mogao opisati takvim strukturama, ali naš fizički svijet mora biti ograničen da bi uopće postojao. U njegovu strukturu može se ići samo do određene dubine, jer u protivnom svjetlost ne bi mogla putovati, tj. nikad ne bi prešla na slijedeću točku. Kao da je netko svjesno odredio granicu dokle možeš ići u dubinu, kad je stvarao naš svijet. Tako vidim i druge razine postojanja, svaku s vlastitom granicom i drukčijom finoćom strukture. Želim razviti matematičke strukture kojima ću moći precizno zapisati ono što vidim.”
Okrenula sam stranicu. Još je bila prazna. Sjećam se koliko sam se veselila svemu što ću na nju jednom napisati.

pletenje

Najprije me samo pratio. Kad bih sjela nad bilježnicu, legao bi kraj stola. Kad bih uzela igle, podignuo bi glavu. Jednom sam ga zatekla kako vrhom roga izvlači nit iz klupka.
„Što radiš?”
„Gledam koliko je duga.”
„Pa odmotaj je.”
„To i radim.”
Tek sam tada vidjela da se nit provlači ispod vrata. Otvorila sam ih da je povučem natrag. S druge strane, ondje gdje je inače bio hodnik, počinjala je šuma.
„Vrati mi hodnik”, rekla sam.
Jednorog je gurnuo vrata njuškom da se otvore do kraja.
„Htjedoh ti pokazati svijet.”
„Pa pokazuj. Gledam.”
„Mislio sam da malo prošećemo.”
„Koliko malo?”
Tu je prvi put spustio pogled.
Iza njega sam ugledala račvanje. Prepoznala sam ga odmah. Iz jedne su staze izlazile dvije, baš kao kad sam iz jedne očice isplela dvije. Lijevu sam mogla pratiti pogledom sve do kraja. Desna je nestajala iza prvih stabala. Pogledala sam klupko u svojoj ruci. Zlatna nit vodila je desno.
„To je moj plan B”, rekla sam.
„Znam”, rekao je jednorog. „Pitao sam te kamo vodi.”
Nikam. To je samo mustra.
Još sam držala kvaku. Mogla sam zatvoriti vrata, vratiti se bilježnici i pustiti ga da se sam šeće. Onda se nit među mojim prstima lagano zategnula, kao kad netko s druge strane povuče za kraj.
„Samo da vidim što je iza prvog zavoja”, rekla sam.
Jednorog se pomaknuo da me propusti. Tek sam mnogo godina kasnije shvatila da mi nije obećao da ćemo se vratiti istim putem.
Kad sam se iza zavoja okrenula, među stablima više nije bilo vrata. Vidjela sam samo zlatnu nit. Povukla sam je. Vratila mi se u ruku, prekinuta.
„Rekao si da ćemo malo prošetati.”
„Jesam”, rekao je jednorog.
„Onda ćeš mi barem pomoći namotati ovo.”
I tako sam krenula dalje, s klupkom koje je odjednom imalo dva slobodna kraja.

U stvarnom životu to je izgledalo ovako: plan sa znanošću se izjalovio, školu nisam završila i više sam puta morala krenuti od nule, često bez podrške. Radila sam na određeno i nakon svakog ugovora opet tražila posao. Još sam dugo vjerovala da ću se vratiti matematici. Samo još ovo, govorila sam si.

„A knjiga o pletenju?” pitao je jednorog dok mi je držao kraj niti.
„Za knjigu mi treba fotoaparat.”
„Što imaš?”
Prije nego što sam stigla odgovoriti, iz krošnje se začulo poznato kreštanje. Podignula sam pogled. Na istoj grani sjedile su Đurica i Perica, moje dvije papige. Đurica se nagnula da me bolje vidi, a Perica ju je kljunom odgurnula u stranu.
„Dobro”, rekla sam. „Imam računalo. Internet. I dvije papige koje očito imaju što za reći.”

Knjiga o pletenju morala je pričekati.

Tako su Đurica i Perica dobile svoju web stranicu. HTML i CSS učila sam preko interneta, a web sam natipkala ručno. Na njemu su papige pričale iz svog kuta. Među ljudima koji su primijetili što radim bio je i čovjek iz Belišća kojeg nikad nisam srela uživo. Preko Skypea pokazao mi je Mambo. Kad sam prvi put otvorila administraciju, izgledala mi je kao pilotska kabina.
Osnovala sam udrugu Pravi red s idejom da okupim ljude i pokrenem časopis o pletenju. U Joomli 1.0 sama sam izradila web. O udruzi se pisalo u novinama i govorilo na televiziji. Časopis nikad nije izašao.

Dok sam pokušavala pokrenuti nešto svoje, htjela sam znati i kako voditi posao. Zanimalo me što preuzimam na sebe, koje su mi obveze i što se događa s novcem. Zato sam naučila knjigovodstvo i još prije dvadeset pet godina postala samostalna knjigovotkinja.

„Je li sve to bilo u planu B?” pitao je jednorog.
„U planu B bilo je samo pletenje”, rekla sam.

Zlatna nit iz pletiva prelazi u figuru psa od balona

Malo dalje staza se penjala između dviju stijena. Sjela sam na plosnat kamen da dovršim red. Kad sam posegnula za klupkom, u ruci sam držala duge balone. U džepu mi je bila mala pumpica.
Jednorog je pričekao da završim pa spustio njušku do psa kojeg sam upravo napravila.
„A ovo?”
„Isto pletenje. Samo sam promijenila materijal.”

U modeliranju balona odmah sam prepoznala logiku pletenja. I tu postoje šablone. O redoslijedu uvijanja i čvorova ovisi hoće li nastati njuška, noga ili rep. S obrtom Fun Art pokušala sam od balona napraviti posao. Zamišljala sam ga drukčije, a na kraju sam izrađivala figurice i prodavala ih djeci na štandovima. Imponiralo mi je kad bi netko pogledao što sam napravila i rekao mi da sam umjetnica. No ja sam u sebi uvijek računala koliko mi uvijanja treba da dobijem baš taj oblik.

Na padini sam ugledala markaciju. Crveni krug bio je na kamenu koji se otkotrljao sa staze.
„Što kaže tvoja markacija?” pitao je jednorog.
„Da je staza nekad bila tamo gore.”
Podignula sam pogled. Na mjestu odakle se kamen odlomio, između korijenja i zemlje, još se vidio uski utabani rub. Do njega je vodio žlijeb dovoljno strm da sam se morala penjati objema rukama. Kad sam stigla gore, prvi sam put mogla vidjeti koliko sam već prošla.

Godinama sam svaki posao gledala kao samo još jedan zavoj prije povratka matematici. A kad se nečega primim, čim shvatim kako nešto funkcionira, zanima me kako to mogu bolje napraviti. Tako su web i knjigovodstvo, koje sam počela učiti za vlastite potrebe, s vremenom prerasli u djelatnosti kojima se danas bavim.

Kad sam osnovala MANIFOLD VERSU, imala sam od čega krenuti. Kroz JooWeb izrađujem web stranice, kroz O.K. osobno vodim poslovne knjige, a s balonima razvijam kompozicije kojima se brend može istaknuti uživo. Kad me netko pita kakve veze to troje ima jedno s drugim, meni je odgovor jednostavan: htjela sam raditi nešto kreativno, sama to predstaviti ljudima i znati kako voditi posao.

Jednorog me tad opet pitao kamo vodi moja mustra. Sjetila sam se kako sam mu, još kao djevojčica, rekla da ne vodi nikamo.
„Još je pletem”, rekla sam. „Drži mi kraj.”
Ovaj ga je put držao.

Jasna Sontag

Preusmjeravam vas...

Otvaram stranicu u vašem uobičajenom pregledniku radi ispravnog prikaza.